Alaksandr Jurkievič zdymaŭ kvateru na pieršym paviersie šmatkvaternaha doma na vulicy Čarviakova ŭ Minsku. Zachodzić jon niejak rankam u prybiralniu, a tam na bačku siadzić vialiki šery pacuk. Pabačyŭšy čałavieka, jon nyrnuŭ u vadu va ŭnitaz i źnik.
Alaksandra hety vypadak nastolki šakavaŭ, što jon pierajechaŭ na inšuju kvateru i vyrašyŭ raskazać čytačam «Našaj Nivy».
«Ujavicie ž śpiektr maich pačućciaŭ! My pahladzieli adzin na adnaho: toj taksama nie viedaŭ, što rabić, ale pieršym pryniaŭ rašeńnie, skoknuŭšy ŭ kalidor, pačaŭ tykacca ŭ kuty. Ja chucieńka začyniŭ dźviery na kuchniu i ŭ pakoj, uziaŭsia za vienik i pačaŭ jaho zahaniać nazad u tualet. Niejki čas my tak vajavali, paśla čaho jon… daŭ nyrca va ŭnitaz!»
«Dobra jašče, što maja dziaŭčyna spała», — uśmichajecca Alaksandr.
Chłopiec pravieryŭ usie ścieny — nijakich dzirak nie było. Vychodzić, pacuk i pryjšoŭ z kanalizacyi.
«Susiedzi skazali, što zaŭvažyli pacuka raniej za mianie i pačali ŭžo trucić, — kaža Alaksandr. — Ale ja padumaŭ, što heta ichniaja vajna, a mnie praściej prosta źmianić kvateru».
Śpiecyjalisty z sanepidemstancyi skazali «Našaj Nivie», što pra kankretnuju apisanuju situacyju im ciažka razvažać, bo heta ŭsio sa słovaŭ. Ale paraili: kali vy vyjavicie ŭ siabie pacukoŭ, jakija prychodziać z kanalizacyi, to ni ŭ jakim razie nie trućcie ich sami (mohuć zdochnuć u ciažkadasiažnych miescach) — zvanicie ŭ sanstancyju ci ŭ rajonny ŽES, jany vyrašać hetuju prablemu prafiesijna.





